NEKE RIJEČI
Neke riječi cijelo vrijeme borave pod vodom,
okreću se, kao u igri, onako kao crvenopjege
ribe, čas na leđa, čas na stomak, i tako traju, sve
dok ih struje vodene trpe, i dok ih ne odnesu
u kakav plićak mlaki, ili pod zemlju žednu.
Ali u mulj riječi ne žele, neće ni u živi pijesak,
neke čak ni u školjku bisernu ne žele, ni u travku
koralja dalekih toplih mora, ni u mravinjak, niti
u košuljicu zmijsku.
Neke riječi su anorektične, neke sklerotične
i anemične. Trebalo bi im krvnu sliku popraviti,
poslati ih na banjsko liječenje. Ima ih i masnih,
predebelih, teških, olovnih, pa ih trebe dovesti
u skladnu liniju, da gipke budu, i skočne, i sočne.
Ima riječi koje mogu dugo, dugo, nevremenu
prkositi; i onih koje dugo lebde nad našim
glavama; i onih koje nas sapliću u hodu, ljuteći
se na nas, jer smo ih brzo zaboravili.
Neke riječi dostojanstveno, pred nama, miruju
na stolu, čim smo ih ispisali u pjesmi ili priči;
nisu agresivne, ne traže ništa, prate naše pokrete
da vide želimo li ih brisati, popravljati, ili ćemo
ih, napokon, ostaviti na miru, u znoju njihovom
vlastitom, ili u muci njihovoj, vlastitoj.
Ali, ima i onih koje nas, jednostavno, ne slušaju,
ma koliko smo ih mazili, hranili i čuvali od memle,
prehlade i gladi. Odmetnu se od nas, odu u polje,
u planinu, u šumu gustu, popnu se u krošnje
visokih drveća, pa nam se, s visine, smiju, znajući
da smo, ispod njih, mali, nemoćni i ljuti.
Ima i onih lukavih mnogo, koje nam se vješto
pod kožu uvuku, pa pod kožom šute i mudruju,
sišu našu snagu, sve dok ih pokreti naši hitri ne
izazovu na kakvu poruku skarednu, neprijateljsku
gotovo, pa traže da ih pustimo u floru crijevnu
da otputuju.
Tako je to s riječima, svugdje ih ima, u nama
i oko nas, ali im često ne prepoznajemo boju,
miris i namjere mutne, sve dok ih jezikom
i zubima ne probamo, pa ih čvrsto i odlučno ne
stavimo u kakvu priču ili pjesmu, da prespavaju,
da im se semantika iscijedi, u ljepotu, i u našu
i njihovu korist.
A ako im, jednog dana, krila izrastu (zna se
ponekad i to čudo desiti) pa u prostranstva
nebeska polete, morat ćemo, tada, i mi za njima,
poslušno i bez suza, jer one znaju pravi put.
NEKE PJESME
Od nekih riječi, ako su poslušne, i ako ih
zapamtite dobro, mogu nastati neke pjesme. A one,
te pjesme neke, mogu biti dobre i manje dobre,
mogu biti slabe i manje slabe. Sve od vremenskih
prilika zavisi, pa mogu biti vesele i vedre, tajnovite
ili poskočice: gore – dolje, lijevo – desno, i sve tako
dok se ne uravnoteže, dok se ne umore i odu
u zaborav, ili u pamćenje vrijedno.
Mogu one, te pjesme, ponekad biti ružne i tužne,
plačne, pune krupnih suza; mogu biti i prkosne
„od sna“; mogu se rugati svijetu i ljudima u svijetu;
mogu biti zajedljive, zavodljive, svadljive, mucave,
rutave i zavjerenički opasne; mogu biti racionalne
i iracionalne, budne i pospane, gole i bose, raskošne,
lijepo odjevene, pa ih, takve, i mater njihova teško
prepoznaje.
Neke pjesme vole samovati, i cijeli svoj vijek
provedu u svom znoju samotnom, u semantičkom
mirovanju. Požele, ponekad, da kraj sebe imaju
i neku drugu pjesmu, pjesmuljak obični, tek toliko
da nije sama, da joj ima ko topli prinijeti čaj, od
nane ili žalfije, kada im tvrdi konsonanti u neku
rimu zapnu.
Znaju pjesme i poslušne biti, mirne, darežljive,
krotke, kooperativne, ali ima i onih za koje bi
se moglo reći da su zatvorene, autarhične, dovoljne
same sebi, pomalo ironične, pomalo infantilne,
pomalo stidne, pomalo anahrone; ima i onih za
koje bi se moglo mirne duše reći da su apokaliptične,
apokrifne, amorfne, anticipacijske, dijabolične.
Neke pjesme treba prešutjeti, prolaziti pokraj njih
kao da ih i nema, mogu nas izdati, mogu o nama
govoriti sve same laži, mogu nas u grijeh navoditi.
Šimborska je govorili da bi se skoro svaka pjesma
mogla zvati „trenutak“, pa je tako i nazvala jednu
svoju cijelu knjigu.
Ima pjesama koje žele na silu pjesmom biti, a ničim
to zaslužile nisu: ne govore ništa, mada troše mnogo
skupih riječi, niti množe, niti dijele, niti sabiraju, niti
oduzimaju, pa se narod, u agori, pita: čemu ili kome
one služe.
Neke se pjesme, rekoh već, brzo zaboravljaju, jer
su im rime grbave i teške, pune trnja. Neke se lahko
i dugo pamte, jer u sebi slatke sokove imaju, proteine,
vitamine; zdrave su i ljupke, od svilenih su vokala,
pa se ljudi sklanjaju u njihove strofe, kada je kakvo
nevrijeme, ili kada je jako sunce.
Tako je to s pjesmama, ponekad im se ne zna na
koju će stranu krenuti, kada prohodaju. Ponesu ih
sa sobom čas južni a čas sjeverni vjetrovi, ponesu
ih struje morske ili ih u zemlju odvedu rijeke
ponornice.
S pjesmama se mora pažljiv biti, ne lomiti ih, ne
bacati ih, čuvati ih na suhom mjestu, štititi ih od
parazita, od ranih mrazeva i kasnih snjegova. Treba
ih hraniti i tepati im, sve dok im krila ne narastu, pa
da polete, makar nas, na kraju, sasvim zaboravile.
NEKI LJUDI
Neki ljudi su nesretni ljudi, i teško da ih iko može
razveseliti. Neki su, na drugoj strani, uvijek veseli
i sretni, rekli bismo, i teško ih iko rastužiti može,
žive sa slatkim ženicima i slatkom dječicom, imaju
umiljate cukice i razigrane mace, šetaju pola sata
poslije podne, a u noći pola sata sanjaju svoje prve
i jedine ljubavi.
A neki drugi ljudi o braku sve najgore govore,
kažu da je to anahroni ostatak malograđanskog
društva, da guši individualnost i slobodu ljudsku,
te da ga treba što prije dokinuti, svim sredstvima
demokratskim, kao instituciju koja pripada nekim
drugim vremenima.
Treći neki ljudi u oblacima žive, ne sviđa im se,
kažu, poredak zemaljski; ne mogu podnijeti
laži i hipokrizuju ljudsku; ne podnose bankare,
političare, generale i vlasnike naftnih polja; ne
sviđa im se ni to što se Zemlja često trese, što
se sve sporije okreće oko Zvijezde svoje, a posebno
se ljute na vulkane koji uporno pokazuju svoju
opasnu podzemnu narav.
Ima i onih, koji, ne stideći se, žive na tavanima
i u podrumima, zajedno s miševima, zečevima
i golubovima; neki ljudi otimaju ptičija gnijezda,
pa, umjesto govora ljudskog, cvrkutom se, cijeli
dan, prepiru s pticama, a ponekad i cijelu noć, oko
toga ko je od njih pravi vlasnik gnijezda, ko je tu
starosjedilac a ko okupator, čije je to vlasništvo
i ko ga, napokon, može u katastar upisati kao
svoju dragocjenu nekretninu.
Postoje i oni ljudi, doduše malo ih je, koji danima
citiraju Schopenhauera, Nietzschea, Ciorana,
ponekad i Heraklita mračnog, tvrdeći da je ljudski
život samo prevara velika, gorka varka, Božija
kazna, te da će, baš zbog toga, jednog dana, planetu
našu udariti asteroid „Bog haosa“, jer je ljudski
rod odavno to zaslužio.
Neki ljudi vole čiati knjige i tako osvajati znanja
nova, ali uz njih žive i oni koji tvrde da su i knjige,
također, samo velika laž., da ljude, ni krive ni
dužne, dovode u zabludu tešku, jer je to tek
„treća stvarnost“, pa ih spaliti treba što prije
na gradskim trgovima i na seoskim grobljima.
Neki ljudi cio svoj život u drijemežu, ili u polusnu
provedu; u baščama oniričnim, uzgajaju mirisno
cvijeće i slatke voćke. Jabuke zrele djevojkama
kao darove nude, ne bi li ih kako na slatki grijeh
nagovorili, jer im je Sudbina baš tu važnu zadaću
dodijelila, kako roda ljudskog nestalo ne bi.
I, na kraju, zašto i to ne kazati javno, postoje neki
ljudi koji neće da budu ljudi. Govore kako bi im
bilo bolje da su neke zvijeri, ili zrno pijeska, drvo,
kamen, šljiva, zmija, patka, guska, sve drugo, čega
se sjete, ali samo da nisu ljudi. U drugom rođenju,
tvrde, greška im se ovakva neće ponoviti.
Tako je to s ljudima, dolaze i odlaze, nekada
svojom voljom, a nekada voljom struna nebeskih;
zaborave se često, pa umišljaju da ih neko sluša,
da ih neko gleda, jer su lijepi i dobri, dobri i lijepi.
ONI DRUGI LJUDI
Eno, ono tamo su drugi ljudi, oni što strpljivo
čuče uza zid, što vam se čine da drijemaju, a vide
vas sasvim jasno, i vide u vama kako vam srce
kuca. Oni znaju kako se kosi trava, kako se beru
jagode. Ima jedan među njima što pjesme, kažu,
piše, piše neke pjesme, kojima priziva kišu u godini
kada je velika suša. Ne zanima ga ništa, samo
pjesme piše. Uh...!
Eno još jednog, visokog i mršavog, a i on je onaj
drugi, sam je i ima osmijeh varljivi, iako ga niko ne
tjera da se smije. To on radi onako, po navici, obraze
samo malo zategne, pa, gledajući ga, ne znate slijedi
li plač njegov, ili će se, još jednom, nasmijati lažno.
Ima još jedan, i on je drugi čovjek. On kaže da je,
još u djetinjstvu, ispod dúge prošao. Hvali se javno
i glasno kako je jedino on ostao u životu, od svih
onih koji su nekad ispod dúge prolazili, pa misli da
se država mora o njemu brinuti, jer on zna kada će
s neba stići neke poruke važne.
Kaže, dalje, kako je najbolji u svemu: u lovu na
zečeve, u skoku s motkom, u trci maratonskoj,
u plovidbi oko Rta dobre nade i da će prvi ići
u posjetu tamnoj strani Mjeseca. Prvi je istražio
brazilske prašume, prvi je osvojio sve vrhove
dinarskih planina, bio je prvi gusar na moru
panonskom, nakon čega je to more presušilo.
Onaj peti, a drugi, kojeg još ni pomenuo nisam,
skriva se vješto od nas u svoju blijedožutu sjenku,
pa sam za sebe, i u sebi, broji godine, one koje su
već prošle i one koje će tek doći. Uvijek preskače
godine opsade svog grada, pa i ne prizna da ih je
preživio, niti prizna da je tada vrijeme proticalo.
Ima još mnogo drugih ljudi oko nas, ni imena
im ne znamo; sjede hodaju, trče, plešu, smiju se,
plaču; ne znamo im ni naravi, ni boju očiju, ali im
osjetimo dah, izgovaraju često ružne kletve. Ne
smijemo smetnuti s uma da, među drugim ljudima
ima i onih od čijeg se smijeha tresu prozorska
stakla na našim malim kućama u dolini.
A oni za nas kažu da smo mi drugi ljudi. U kafanama,
na konferencijama oni o nam govore u alegorijama
i u metaforama, čas toplim, čas hladnim slikama,
i uvijek završe s pričom da smo mi drugi ljudi, oni
što su prošli ispod dúge, prošlog ljeta, za vrijeme
ljetnih kiša.
Svi smo mi, dakle, neki drugi ljudi, prvih i nema, bili
su pa su otputovali, bili su pa smo ih zaboravili.
ČOVJEK IZMEĐU
Onaj tamo čovjek, onaj što gologlav kraj zidića
čuči, onaj što s golubovima strastveno raspravlja
o sudbini lanjskog snijega, na uglu između
sedamnaeste i osamnaeste ulice, odmah do malog
trga palih ljubičica je „čovjek – između“.
Sam za sebe tako kaže, pa kada ga znatiželjni
„pitci“ opsjednu s pitanjima o tome šta je to i ko
je to „između“, on kaže da je on taj slavni „između“,
jer živi između zemlje i neba, između jednog
i drugog mora, između jednog i drugog mosta,
između jedne i druge žene, između dva kontinenta,
između dva sna i jedne stvarnosti lažne.
Dodaje još da sada živi između mržnje i lažne
ljubavi, znajući da ga jedino još dobre ptice prate,
koje mu često u pomoć dolaze, kada mu insekti
rijetki ispijaju znoj s kapaka očnih.
Onaj tamo čovjek gleda čas u zemlju, čas u nebo,
a čas u svoje tvrde tabane, pa govori da traži
zvijezdu koju su mu obećali u vrijeme prvog
plača, u vrijeme prvog ustanka onih koji su rođeni
„između“. Plaši se da je to bila samo varka prva, ili
ga je zvijezda njegova odavno već zaboravila,
a radovao joj se silno.
Imao je i on nekada i oca i majku, i sestru, i brata,
pa ih je, jednog dana, zamolio da ga i oni zaborave,
da ga ostave na miru, a i on će zaboraviti njih, pa
niko neće biti na gubitku, niti na dobitku, živjet će
mirno između sreće i nesreće, radosti i tuge.
Onaj čovjek tamo, kraj zida niskog što čuči, kao
da je endemska neka biljka, koja ne raste, niti
plodove daje, ali, eto, živi; govori malo i tiho, na
jeziku nekom novom, između bosanskog, engleskog,
arapskog, asteškog i sumerskog. Izgovara samo
jedan ili dva prva sloga, a sve ostalo slušalac mora
nadopuniti sam, ili će otići mumljajući: pomozi mu,
Bože!
Sada onaj čovjek „između“ čeka poruke važne, koje
bi mu trebale donijeti odluke presudne o tome
kojem svijetu će dalje pripadati, onom iznad glave
i ramena, ili ono ispod tabana; onom vodenom,
ili onom kamenom; onom što se okreće oko Sunca,
ili onom koji se davno ugasio, u traganju za svojom
zvijezdom, a njega ostavio tu, da čuči kraj malog
kamenog zida, u malom gradu, u maloj zemlji,
između sjevernog i južnog vjetra, između Sjevernog
Južnog počla.
A sve se to desilo između dva velika praska, između
dva potopa velika, između dva sudnja dana, kada je
vrijeme zbunjeno bilo, pa mirovalo mirovalo, ne
znajući hoće li krenuti naprijed ili nazad, u početak,
ili kraj svoj.
ČOVJEK IZMEĐU
Onaj tamo čovjek, onaj što gologlav kraj zidića
čuči, onaj što s golubovima strastveno raspravlja
o sudbini lanjskog snijega, na uglu između
sedamnaeste i osamnaeste ulice, odmah do malog
trga palih ljubičica je „čovjek – između“.
Sam za sebe tako kaže, pa kada ga znatiželjni
„pitci“ opsjednu s pitanjima o tome šta je to i ko
je to „između“, on kaže da je on taj slavni „između“,
jer živi između zemlje i neba, između jednog
i drugog mora, između jednog i drugog mosta,
između jedne i druge žene, između dva kontinenta,
između dva sna i jedne stvarnosti lažne.
Dodaje još da sada živi između mržnje i lažne
ljubavi, znajući da ga jedino još dobre ptice prate,
koje mu često u pomoć dolaze, kada mu insekti
rijetki ispijaju znoj s kapaka očnih.
Onaj tamo čovjek gleda čas u zemlju, čas u nebo,
a čas u svoje tvrde tabane, pa govori da traži
zvijezdu koju su mu obećali u vrijeme prvog
plača, u vrijeme prvog ustanka onih koji su rođeni
„između“. Plaši se da je to bila samo varka prva, ili
ga je zvijezda njegova odavno već zaboravila,
a radovao joj se silno.
Imao je i on nekada i oca i majku, i sestru, i brata,
pa ih je, jednog dana, zamolio da ga i oni zaborave,
da ga ostave na miru, a i on će zaboraviti njih, pa
niko neće biti na gubitku, niti na dobitku, živjet će
mirno između sreće i nesreće, radosti i tuge.
Onaj čovjek tamo, kraj zida niskog što čuči, kao
da je endemska neka biljka, koja ne raste, niti
plodove daje, ali, eto, živi; govori malo i tiho, na
jeziku nekom novom, između bosanskog, engleskog,
arapskog, asteškog i sumerskog. Izgovara samo
jedan ili dva prva sloga, a sve ostalo slušalac mora
nadopuniti sam, ili će otići mumljajući: pomozi mu,
Bože!
Sada onaj čovjek „između“ čeka poruke važne, koje
bi mu trebale donijeti odluke presudne o tome
kojem svijetu će dalje pripadati, onom iznad glave
i ramena, ili ono ispod tabana; onom vodenom,
ili onom kamenom; onom što se okreće oko Sunca,
ili onom koji se davno ugasio, u traganju za svojom
zvijezdom, a njega ostavio tu, da čuči kraj malog
kamenog zida, u malom gradu, u maloj zemlji,
između sjevernog i južnog vjetra, između Sjevernog
Južnog počla.
A sve se to desilo između dva velika praska, između
dva potopa velika, između dva sudnja dana, kada je
vrijeme zbunjeno bilo, pa mirovalo mirovalo, ne
znajući hoće li krenuti naprijed ili nazad, u početak,
ili kraj svoj.



